U proteklih pola godine ili nešto više, često se uhvatim kako odlutam mislima u prošlost snatreći neke ljepše, bezbrižnije trenutke kada su jutarnji dolasci u školske klupe bili svakodnevna noćna mora, a odlasci su bili popraćeni igrom, smijehom i veseljem. Jedan dio svakodnevne rutine koja je bila utkana u moj tadašnji život, bio je odlazak u virtualni svijet poznat kao Club Penguin. Bila je to MMO igra namijenjena primarno dječjoj publici, u kojoj je svaki igrač imao vlastitog personaliziranog pingvina te mu je mogao kupovati razne odjevne kombinacije koristeći novčiće zarađene igranjem raznih mini-igara. Jedna od čari CP-a su bili tematski događaji/zabave koje su se izmjenjivale svaki mjesec te bi sve sobe na mapi poprimile specifičan izgled koji ide uz trenutni tematski događaj. Danas CP više ne možemo zaigrati na nekadašnjim službenim serverima. Naime, igra je ugašena 2017. godine, no unatoč tome i dalje postoji svojevrsna CP zajednica koja se okuplja po raznim privatnim serverima. Neki igrači jednostavno odbijaju pustiti igru da umre. No, kad malo bolje razmislim, nije ih teško razumjeti zašto.
Prošlo je devet godina otkad sam zadnji put pisao na ovom blogu. Iskreno, malo sam ostao u šoku kada sam izračunao navedenu brojku i na trenutak mi je bilo teško pojmiti da će uskoro proći već cijelo desetljeće otkad CP više nije dio mog života. Ako vam se čini da romantizirano pišem o ovoj staroj igri, s razlogom je tako. Htio bih se na tren prisjetiti onoga što je zapravo važan dio mene i moje prošlosti – mog djetinjstva. Priznat ću da se moja romantizacija CP-a ne tiče u potpunosti igre same po sebi već određenog aspekta zbog kojeg svi mi nostalgičari i dan danas nosimo igru u srcu, a to je društvo. Club Penguin je bila igra koju ste mogli igrati samostalno, bez da se pretjerano družite i komunicirate s drugim igračima. No igra je bila vraški zabavnija ako ste imali društvo s kojim ste dijelili svoje doživljaje i trenutke. Moje društvo činili su ljudi diljem Hrvatske i susjednih zemalja sjedinjeni u jednu malu zajednicu igrača pod imenom Club Penguin Metal Warriors. Na CP-u su bile vrlo popularne tzv. „vojske“, a Metal Warriors su bili jedni od njih. Svaka vojska je bila specifična po svojoj određenoj uniformi i boji. Navedene „vojske“ nisu bile službeno aspekt same igre, već su igrači pustili svoju maštu pa su se tako organizirale razne bitke u kojima je cilj bio pokazati da je neka vojska usklađenija u svojim „točkama“ i taktikama od protivničke vojske. U to vrijeme, „svijet vojski“ je disao punim plućima te se diljem raznih servera moglo nailaziti na grupe pingvina u istoj uniformi kako sinkronizirano plešu svoj borbeni ples.
Prisjećajući se navedenih bitaka koje smo vodili, uviđam da najbolji i najupečatljiviji momenti nisu bile bitke same po sebi, već chat room zvan xat na kojem smo se dogovarali i planirali sljedeće poteze. Rijetko što na svijetu je prštilo od strasti, uzbuđenja, veselja i svih ostalih gorućih emocija koje su se mogle nožem rezati na xat-u tijekom jedne bitke. U tom trenutku bili smo prava mala zajednica, a ljudi udaljeni jedni od drugih stotinama kilometara sklapali su prijateljstva. Xat za nas nije bio samo mjesto gdje smo se okupljali tokom neke bitke nego je igrao ulogu „baze“ gdje smo se sastajali i družili neovisno o samoj igri. To je bilo mjesto koje je svjedočilo svim našim zezancijama, svađama te dubokim razgovorima. To je bilo mjesto gdje smo jedni od drugih učili nove stvari i gdje smo jedni drugima bili potpora. To je mjesto koje danas zjapi prazno u iščekivanju za nekim prošlim vremenima koja se više neće vratiti.
Trenutke počinjemo cijeniti tek kada prođu. Nisam siguran gdje sam čuo navedenu izreku, no volim razmišljati o njoj. I što češće razmišljam o njoj, uviđam koliko je zapravo istinita. Volimo uzimati zdravo za gotovo vlastito vrijeme koje ide naprijed i ne staje. A onda se u jednom trenu osvrnemo iza sebe i vidimo sve one događaje koji su nas obilježili svaki na svoj način, iako tada to nismo mogli pojmiti. I odjednom, naizgled bezazlen trenutak iz naše prošlosti postaje vrlo cijenjena uspomena. Iako sam u društvu Metal Warriorsa proveo jedva godinu i pol, to vrijeme je bilo dovoljno da ostavi na meni neki trag, da me oblikuje na neki način te da mi ostanu neke zaista cijenjene uspomene.
Pri početku pisanja ovog teksta, nisam bio siguran zašto uopće trošim vrijeme pokušavajući sastaviti riječi koje mi leže na duši u neku smislenu cjelinu koju možda nitko neće pročitati. Nekako mi se čini da nikad nisam u potpunosti zatvorio poglavlje koje se tiče CP-a. Kao da bi dio mene možda volio još jednom proživjeti neke trenutke, no vrijeme ne funkcionira na taj način. Promatrajući maglovito iz današnje perspektive tu 2014-u, jasno je kako se te godine sve počelo polako raspadati. Jedan po jedan, blogovi su se počeli zatvarati. Jedan po jedan, igrači su počeli odlaziti. U jednom trenutku, cijelo društvo je bilo zajedno na okupu, a da nismo možda bili svjesni kako nam je to zadnji put da se okupljamo. U rujnu te godine sam i ja napisao svoj oproštajni tekst, iako nisam mogao ili htio vjerovati da je to zapravo kraj. Danas, kada čitam svoj oproštajni tekst, shvaćam da on označava kraj, ali ne mene kao jednog u nizu CP igrača i blogeraša, već kraj neke dječje nevinosti i naivnosti koje su tada još ležale u meni.
Skoro 10 godina kasnije, svijet se promijenio. Ja sam se promijenio. Kompletna kultura na internetu je bitno drugačija nego prije 10 godina. Danas jedna igra poput Club Penguina vrlo vjerojatno nebi izlučila neki uspjeh jer su i same igračke navike mlađih igrača drugačije nego su to bile naše. Što i nije nužno loše. Jednostavno su drugačija vremena i okolnosti. No nažalost, to isto tako znači i da je Club Penguin jednostavno stvar prošlosti koja više nema previše mjesta u modernom svijetu. Ovim tekstom sam se želio prisjetiti kako je to nekoć bilo, u vrijeme kada je većina nas vodila dva života – stvarni i virtualni. Ponekad nas je možda surovost stvarnog života potjerala u onaj virtualni, a u tom virtualnom nas je dočekao tada sladak zagrljaj bezbrižnosti i neograničene slobode. Club Penguin nam je pružio tu slobodu, dao nam je priliku da se na svoj način nosimo s izazovima odrastanja te da u konačnici i odrastemo. I na tome mu možemo biti vječno zahvalni.
~ Fico290
